Dakle, vi biste registrovali vlastitu kompaniju? Dobro razmislite u šta se upuštate

Mnogi su bili uspješni u svojim poslovima dok su radili -na crno- i čim su se stavili pod pravnu, državnu, kapu, pali su od silnog pritiska obaveza koje tangiraju i one sa najobuzdanijim nervama. BiH je zemlja birokratije i u njoj apsolutno vlada pravilo – sve je do bola komplikovano, tako je bilo, tako je sada i tako će, kako stvari stoje, uvijek i biti. I na najnižim nivoima imate more bespotrebnih stvari za koje država smatra da su neki prioritet. To što vi želite praviti novu vrijednost – nije prioritet.

Dakle, odlučili ste se na taj korak. Vrlo je bitno da li vas je na taj potez navela dobra biznis ideja ili već neki postojeći i stabilan promet novca. Ako je ovo drugo, recimo da je to OK, a ako je ovo prvo – ohanite. Dopustite da vam damo par razloga zašto vas taj potez može koštati i živaca i novaca.

Osnivanje pravnog lica u Sarajevu, a i u cijeloj BiH, manje-više je komplikovan proces. Više više nego manje. U Sarajevu je, kao, nešto bolja situacija po tim pitanjima ali to je daleko od prihvatljivog. Rijetki su oni, ma šta običan svijet mislio, među aktivnim poduzetnicima koji bi varali državu ili je rado varaju. Prvo, šta znači varati državu? Je li to znači neplaćanje poreza? Koliko smo upravo svi u ovoj državi redovni, osim političara, pokazuje i podatak koji je Uprava za indirektno oporezivanje (UIO BiH) objavila prije par dana, a to je da je ista prikupila rekordan iznos poreza u 2011 godini.

Ali, sasvim druga tema je rad na crno, (ne)plaćanje poreza ili srozavanje ekonomskog patriotizma. Dakle, zašto bi poduzetnik privatnik trebao razmisliti, ne dva puta, nego 10 puta prije nego registruje neko ozbiljno pravno lice – d.o.o. ili trgovnisku radnju. Znamo da je zamisao da imate svoj pečat, memorandum, zvanični dokument jako simpa stvar, ali polako.

Mnogi su bili uspješni u svojim poslovima dok su radili “na crno” i čim su se stavili pod pravnu, državnu, kapu, pali su od silnog pritiska obaveza koje tangiraju i one sa najobuzdanijim nervama. BiH je zemlja birokratije i u njoj apsolutno vlada pravilo – sve je do bola komplikovano, tako je bilo, tako je sada i tako će, kako stvari stoje, uvijek i biti. I na najnižim nivoima imate more bespotrebnih stvari za koje država smatra da su neki prioritet. To što vi želite praviti novu vrijednost – nije prioritet.

1. Otvaranje firme
– Proces koji je, ruku na srce, lakši jedino od procesa zatvaranja firme. Ali kasnije o tome. Ako išta ubije ovu zemlju to će biti birokratija i porezi. I jedno i drugo znate ko, kako i zašto štima. Otvaranje firme u Sarajevu je (relativno) dug, a definitivno kompleksan posao. Od skoro smo se počeli hvaliti da je to sada mnogo jednostavnije nego prije. Prije je bilo katastrofalno, a sada je malko bolje. Međutim, još je katastrofalno. Sve u svemu, koštaće vas to oko 1000 KM (papiri, takse, osnivački akt – sačinio, ovjerio i naplatio notar) i malo više od mjesec dana. Uz to, morate imati prijavljenu adresu na kojoj se vodi vaša firma, što znači da morate imati novce da platite kiriju. U vašem domu ne može biti, mora biti u objektu koji je registrovan kao poslovni prostor. Morate imati ugovor sa vlasnikom poslovnog prostora, isti ide u Poresku upravu na ovjeru. Dakle, džaba je što vam možda ne treba. Država kaže da vam treba.

2. Plate i doprinosi – morate svaki mjesec, ako je jedna osoba u pitanju, izdvajati minmalno oko 300 KM za penziono osiguranje, federalnim i kantonalnim zavodima za zdravstvo, zavodima za zaposljavanje, gradu u kojem poslujete par naknada, gradu u kojem ste prijavljeni par naknada. Za svaku uplatnicu koju popunite (a od 8 do 10 ih ima u mjesecu, bez one na kojoj je vaša netto plata) banka će vam uzeti 1,5 KM. Dakle, 12 – 15 KM njima dajete mjesečno za set uplatnica koje su ustvari naknada državi. Svaki će knjigovođa htjeti da mjesečno, u roku, puštate i netto platu, dakle ono što je samo vaš novac. Knjigovođe radi sebe žele da to prođe kroz račun i da oni to imaju prikazano u izvodima. I oni su isprepadani i ne daju greškama prostora. Dakle, oko 700 KM morate imati na računu, pa onih 400 KM od toga podignite – pa sebi ponovo, kao fizičko lice, napravite pozajmicu ako želite da i ta sredstva obrćete na računu firme. Samo, to pravno lice, iako je vaše, mora vratiti tu pozajmicu u roku od jedne godine vama kao fizičkom licu; u protivnom – oporezuje se.

3. Računovodstvo – morate imati uredno vođene papire. Neko će vam, naivan, reći – Pa možeš sam sebi voditi knjige. Vi odgovorite ovo – Mogu, ali mora mi to neki certficirani računovođa ovjeriti, a on em što to neće ovjeriti besplatno, em što neće ovjeriti ako nije sve pod konac jer računovođe su matematičari a matematičari su pedantni, uz to više se plaše državnih aparata od svih nas jer im non-stop vise za vratom. Dakle, morate, u najboljem slučaju (u Sarajevu), za knjigovodstvene usluge izdvojiti 100 KM. I to je da vam se neko baš smiluje. 200 KM je njihova polazna cijena.

4. Fiskalna kasa – još nije jasno kako je jedna od najvećih podvala privatnicima, otkako ova zemlja postoji, prošla gotovo neprimjetno, ko ju je konkretno progurao i zašto; ali imati fiskalnu kasu je obaveza svakog ozbiljnog pravnog lica. Koja god poslovna jedinica je ovlaštena da izdaje račune (maloprodajne ili veleprodajne) mora imati fiskalnu kasu i izdavati fiskalni račun. Cijena neke najobičnijie iznosi malo jače od 600 KM (bez PDV). Mnogo kontraverzi vezano je za proces fiskalizacije; zašto, ko je lobirao taj zakon, od koga smo kupovali uređaje i slično; ali ono što je najbolnije je što je država primorala svakog, i velikog i malog, da prikupi sredstva za fiskalnu kasu iako je to potrebno DRŽAVI za evidentiranje. Logično je bilo, kada država već želi da na taj način kontroliše svaki tok novca, da ista sama obezbijedi fiskalne kase, pa barem onima čiji prometi nisu toliki da im je 700 KM izvodjiti kao vode se napiti. Na stranu sada što ljudi ne znaju upravljati ovim, što nas je sve mnogo koštala uspostava ovog nadasve glupog sistema i što je država još jednom jasno svima rekla u lice – nije bitno što ti praviš novac ili stvaraš nove vrijednosti, bitno je da imaš 100 načina da to zapišeš, da mi vidimo kako si ti to uspio i da te uvijek pratimo. Čovjek bi rek’o, država cvjeta u pošetnju i antikorupciji.

5. Zatvaranje firme je totalno mukotrpan proces. Prije nego predate zahtjev za zatvaranje firme na Sud, notar mora ovjeriti odluke o prestanku rada društva, a znamo koliko danas koštaju njihovi potpisi. Dok on sačinjava taj dokument (kojeg vam može izraditi i knjigovođa, ako je dobrog raspoloženja) vi idete ganjati uvjerenje iz lokalne poreske uprave o izmirenim obavezama na ime plate i sličnih poreza; isto uvjerenje ganjate od UIO, tražite zatim od banke potvrdu da je račun regularan, da nema čudnih transakcija, naložite računovođi da vam radi završni račun, bilans stanja i uspjeha. Dok sve ovo ganjate, i to po određenom redu, računovođa je pripremio nekoliko stavki koje morate platiti, par taksi za kojekakve zahtjeve, dugovanja prema turističkim zajednicama i nekoliko naknada za još neka čuda. Sve to posloženo i nekoliko vlastitih zahtjeva za obustavu rada nosite Sudu koji vam nakon primanja kaže da očekujete ročište nekada – to nekada dođe za 3-6 mjeseci. Tada će vas čekati inspekcije koje će dodatno pregledati sve papire, iako ste dobili uvjerenja od obje poreske službe da niste dužni pfening i oni će sigurno naći dlaku u jajetu. Pripremite neke novce za svaki slučaj za neku eventualnu kaznu. Jer, i uz računovođe i sve to, negdje ste napravili neku grešku i to morate platiti. Ako budu raspoloženi, nećete. A obično nisu jer su oni uvjereni da jedino oni rade u interesu ove države. Pranje mozga i razne dezinformacije o tome ko je ko u ovoj zemlji su odradile svoje. Dalje, sve dok Sud ne potvrdi gašenje firme (što dakle traje 3-6 mjeseci) vi ste dužni svaki mjesec nositi PDV prijavu ispunjenu nulama u UIO. Oni to uzmu sebi i vi idete dalje. Nema veze što ste platili prevoz do tog mjesta, što im donosite pratkično prazan, ali eto ovjeren papir. To je procedura pa, molimo vas, poštujte je.

Uz još par godišnjih obaveza, uz pretpostavku da ste registrovali poslovni prostor za koji plaćate kiriju barem 200 KM, našli jeftinog knjiovođu za 100 KM, platili sve obaveze na ime jedne plate – morate uvijek na računu imati spremnih oko 700 KM za druge. Recimo da to nekim čudom spustite na 500 KM, opet, uz današnju ekonomiju, imate jak i konstatan stisak oko vrata. Jer, jedno je zaraditi novac znajući da vas niko ne pritišće, osim vlastitog džepa, da nemate obavezu svako malo javiti se na raport knjigovođi ili poreskoj upravi, a sasvim drugo je zaraditi taj novac znajući da ga prvo morate obezbijediti državnom džepu i biti uvijek spreman za hodanja, potpisivanja, ovjeravanja, svađu i gubljenje živaca. Svi znamo kako vrijeme brzo leti kada ste pritisnuti. Mjesec dana prođe začas. Zato, mnogi privatnici prvo razmatraju opciju rada na crno. Kako to lagano postaje jedina prihvatljiva opcija obrazložit ćemo u nekom od narednih javljanja.

Nije baš med i mlijeko, zar ne?

M.K. / Poduzetnik.ba

Share on Facebook0Tweet about this on Twitter0Share on Google+0Share on LinkedIn0

Trenutno nema komentara.

Komentirajte sadržaj?