DOBAR POČETAK JE POLA POSLA: Treba imati jasnu viziju i ciljeve

Prof.dr. Velimir Srića

Zamislite građevinsku inspekciju koja izlazi na teren da bi ispitala kvalitetu upravo izgrađene višekatnice. Kad potpišu izvješće, zaključe da je stvar više dobra nego loša. Svi katovi su u redu, treba rušiti samo prizemlje!

Šala ukazuje na poznatu istinu: Nema li dobrih temelja, ništa neće čvrsto stajati. Ne valja li prizemlje, nemoj niti početi s gradnjom! Kao što znamo, temelji i prizemlje poslovnog uspjeha naši su ciljevi, vizija i misija koju slijedimo. Prvo valja definirati temelje!

Nakon šahovskog meča za prvaka svijeta upitali su poraženoga koliko je poteza mislio unaprijed. Oko deset, rekao je ponosno. Isto su pitanje postavili pobjedniku. On je uz smiješak odgovorio: Samo jedan, ali najbolji! Primjer pokazuje da će osoba s malim brojem jasnih ciljeva koji ju potpuno zaokupljaju i koje svakodnevno ostvaruje, pobijediti one koji rasipaju snagu na mnoge ciljeve jer nijedan neće uspjeti kvalitetno realizirati.

O jasnoći ciljeva narodna mudrost kaže: Dobar početak znači pola posla! No ciljevi nisu dovoljni ako smo skloni posustajanju ili odustajanju. Za njihovo ostvarenje trebat će nam silna količina energije, upornosti, znoja i spremnosti na žrtve.
U jednom istraživanju s početka 60-ih, skupini četverogodišnje djece voditelj eksperimenta poklonio je čokoladu. Objasnio je da ju mogu odmah pojesti, no pričekaju li 15 minuta dok se on vrati, dobit će još jednu. Neka su djeca odmah pojela čokoladu. Druga su uzimala komadić po komadić, treća su obilazila i njuškala, a četvrta su legla i pokušala zaspati da odole napasti. Na kraju, samo je mali broj djece izdržao i za nagradu dobio dvostruku dozu slatkiša.

Istraživanje je pokazalo da su strpljiva djeca, spremna izdržati čekanje i oduprijeti se iskušenju, kasnije u školi i životu postizala daleko bolje rezultate od ostalih. Psiholozi to nazivaju načelom odgođenog zadovoljstva, a ono prije svega proizlazi iz snage cilja. Želimo li biti uspješni šefovi, moramo biti spremni žrtvovati se, biti strpljivi i uporni, motivirajući se očekivanjem većih efekata u budućnosti.

Sposobnost odgođenog zadovoljstva tijesno je vezana uz uspjeh. Na primjer, dok mukotrpno učimo za ispite, a naši kolege pijuckaju pivo u kafiću i listaju novine, može nas tješiti pomisao da će se u budućnosti sreća okrenuti. Ovaj osjećaj najbolje poznaju vrhunski sportaši čija je svakodnevnica ispunjena teškim treninzima, golemim odricanjima i velikim žrtvama. No na kraju puta čeka ih medalja. Ne kaže uzalud aforizam da iza uspjeha preko noći obično stoji barem desetljeće napornog rada.
Winston Churchill je svojedobno bio gost studenata u Cambridgeu i trebao održati govor. Dekan ga je najavio na sljedeći način: Pažljivo slušajte što će vam reći jedan od ponajboljih govornika današnjice. Njegove poruke izmijenit će vaš život!

Popevši se za govornicu Churchill ih je ozbiljno pogledao, izrekao jednu jedinu rečenicu, polako sišao s govornice i u tišini izašao iz dvorane. Neki su studenti, razočarani kratkoćom govora, počeli zviždati, no većina se ubrzo dostojanstveno razišla. Tek kasnije shvatili su dubinu Churchillove poruke. Naime on im je rekao samo: Nikad, nikad, nikad nemojte odustati!. Imate li cilj, budite uporni u njegovom ostvarenju!

Nije lako utvrditi prave ciljeve. No valja znati da su u svemu što radimo oni uvijek najvažniji. O njima treba razmišljati, na njihovo određivanje valja utrošiti dovoljno energije i vremena. Definiramo li pravi cilj, možemo pogriješiti jedino u razini kvalitete ostvarenja. No izaberemo li krivi cilj, radit ćemo potpuno krivu stvar, rješavat ćemo krivi problem.

Koji je cilj vašeg poduzeća, vašeg odjela, vas kao šefa, vas kao osobe, vas kao roditelja ili supružnika, vas kao menadžera, vas kao prijatelja ili vas kao ljudskog bića? Možemo li većinu ovih ciljeva izreći brzo, bez da se zbunimo, jer ih znamo i puno smo o njima razmišljali?

Iako su ciljevi očito najvažnija stvar u svakom pothvatu, nikad nas nitko nije sustavno učio kako o njima kvalitetno razmišljati da bismo ih lakše definirali i bili sretni i zadovoljni kad ih uspijemo realizirati.

U čuvenoj dječjoj knjizi za odrasle Lewisa Carrolla čuvar Zemlje čuda zabrinuto gleda u Alicu koja mu se približava, prvo kroz teleskop, zatim kroz mikroskop te konačno kroz kazališni dvogled, da bi joj saopćio svoj neopozivi zaključak: Putuješ u krivom smjeru. U istoj knjizi Alica pita Mačku kamo vodi neki put. Ovisi o tome kamo želiš stići, mudro odgovara Mačka. Tek ako znaš kuda ideš, ima smisla birati putove koji će te tamo dovesti. Ako ne znaš, svaki put je podjednako dobar. Ne znaš li kamo želiš stići, svaki će te put tamo dovesti.

Strpljivom i sofizmima sklonom čitatelju nudim srodnu misao: Cilj našeg puta je naći put do našeg cilja. Kineski mudrac, Lao Tse na ova bi umovanja vjerojatno ironično dodao: Put koji je put nije put! No prestanimo načas filozofirati i vratimo se konkretnom svijetu životnih ciljeva. Zamislite trojicu klesara kojima smo postavili sudbinsko pitanje: Što radiš i zašto radiš?

Prvi skromno odgovara da kleše kamen jer mora nekako prehraniti brojnu obitelj. Drugi samosvjesno kaže da kleše jer to zna sjajno raditi, on je najbolji klesar u gradu. Treći se nasmije i s ponosom istakne da klešući kamen gradi novu katedralu.
Priča se ponekad koristi na testovima za potencijalne menadžere. Kandidati se moraju opredijeliti za jednog od trojice klesara pa time odaju vlastiti pristup obavljanju posla, pokazuju što ih motivira i u čemu nalaze smisao života.

Prvi klesar shvaća svoj posao kao nuždu. Njemu je zanat sredstvo da preživi i osigura egzistenciju sebi i svojoj obitelji. On vjerojatno u poslu ne uživa, ali ga radi jer prihvaća da tako mora biti.

Drugi klesar je ponosan na svoje znanje. Njemu je struka sredstvo da se dokaže. Klešući kamen, međutim, on ne misli na suštinski cilj i smisao svojeg rada, već na to kako da što bolje iskoristi i pokaže svoju vještinu. On je specijalist, ekspert kojem je važno udovoljiti standardu struke.

Klesarska vještina trećeg majstora nije sama sebi svrhom. On ju koristi da bi ostvario viziju. Njegovo klesanje ima jasan cilj koji motivira, pokreće i nadahnjuje. On želi napraviti katedralu.
Preživljavanje i osiguranje egzistencije kroz posao bitan je motiv većini ljudi. Radi li se o slučajnom uzorku, najveći broj testiranih opredijelit će se za prvog klesara, poistovjetivši se s njegovim plemenitim ciljem prehranjivanja brojne porodice.
Za drugoga klesara koji je simbol profesionalca, odlučit će se osobe koje cijene svoje tehničke vještine i znanja, a svoje mjesto u organizaciji i svrhu posla vide u poštivanju načela stručnosti.

Treći klesar treba biti uzor menadžerima, dakle šefovima. Naime, čovjeku s mentalitetom rukovoditelja bitna je slika cjeline, vizija koja ga pokreće te potreba da sam daje smisao i svrhu onome što radi, ali i načinu na koji taj posao obavlja.

Razmislite malo o sebi. Koja je vaša osobna vizija? Živite li i radite tek da bi preživjeli? Živite li i radite da bi s ponosom primjenjivali stečenu vještinu i znanje? Živite li i radite da bi ostvarili neku posebnu zamisao i iza sebe ostavili „katedralu“? Svaka od ovih vizija je potpuno u redu ako ste s njom zadovoljni! No pravi savjet za uspješne šefove glasi: Odredi svoju viziju! Budi na poslu uporan i spreman na žrtve! Uvijek imaj pred sobom listu glavnih osobnih i poslovnih ciljeva i svakog se dana potrudi da ih ostvaruješ! www.velimirsrica.com